Mnogi sada dijele svoj način života na onaj prije i poslije pojave korone. Svi znamo iz kojih razloga. Osim toga, za mene je pojava pandemije, a kasnije i potresa, bila veliki okidač za narušeno mentalno zdravlje, kao i kod mnogih ljudi. Iskusila sam anksioznost i panične napadaje. No sve je to tek bilo samo početak.
U jeku pandemije i serije potresa ostala sam nezaposlena. No, činilo se da imam sve pod kontrolom i da je sve u redu. Pronašla sam ubrzo drugi posao s kojim sam bila oduševljena i upisala studij komunikacijskog menadžmenta. Hrabro žongliram obiteljskim obavezama, predavanjima, ispitima i uhodavanjem u novoj tvrtki. I kada sam pomislila da se uspinjem i osvajam, pod mojim nogama otvorio se duboki crni ponor koji me progutao živu.
Na jednom od sastanaka u tvrtki gdje je moj zadatak bio osmisliti marketinšku strategiju i prezentirati nadležnima, iznenada i neočekivano, ulovio me snažan neugodan osjećaj lupanja srca, stezanja grla, osjećaj kao da ruke nisu moje, da glas koji izlazi iz mog grla nije moj, da ljudi oko mene nisu stvarni i da se gubim u prostoru, kao da ću iščeznuti. Tlo pod nogama postaje nestabilno, kao na brodu koji se ljulja. Na trenutak sam pomislila da gubim zdravi razum i da ću možda izgubiti svijest. Tako za neke od nas izgleda napadaj panike.
Taj nemili događaj pokrenuo je lavinu anksioznosti i serije paničnih napadaja koji su dalje uslijedili. Pokušala sam se boriti s njima, ohrabrivati samu sebe, govoriti si da će sve biti u redu. Međutim, došlo je do toga da je postao izazov izaći iz stana na posao, na fax, na roditeljski sastanak, u dućan, na kavu s prijateljicom, na izlet s djecom. Shvatila sam da mi je potrebna stručna pomoć.
Nakon nekoliko seansi sa psihologinjom, izgledalo je kao da stvari idu nabolje. Osjećala sam se bolje i bila uvjerena da će to riješiti problem. Nažalost, korijen problema je bio puno dublji a pristup psihologinje koji sam dobivala nije bio primjeren problematici. Uslijedilo je veliko pogoršanje kojem psihologinja nije znala uzrok. Predložen je drugačiji pristup.
Drugi stručni savjet je bio terapija lijekovima. Anksiolitici u kombinaciji s antidepresivima klasičan je pristup kod anksioznih poremećaja. Nisam bila sigurna želim li ići tim putem. Bilo je to nešto s čim se nisam nikada ranije susrela. No, očajnički sam htjela da se moje stanje popravi i da ova noćna mora završi. Uskoro se pokazalo da lijekovi i terapija razgovorom daje samo površinske rezultate. Nešto je i dalje nedostajalo.
Svo vrijeme ja “normalno” odlazim na posao i obavljam sve što treba, idem na predavanja, polažem ispite, završavam godinu s odličnim uspjehom, a kod kuće unutar 4 zida – potpuni emocionalni raspad sistema. Za moju borbu nije znao nitko osim obitelji i par najbliskijih prijateljica. Ova tema je u našem društvu veliki tabu i puna predrasuda.
Shvatila sam da je ključ ozdravljenja u mojim rukama i moja osobna odgovornost. S tim na umu odlučila sam potražiti odgovore na svoja pitanja. Beskrajno sam zahvalna na kolegiju psihologije koju sam te godine slušala na faxu i koji mi je dao uvid u moje stanje, kao i na edukaciji, nesebičnoj pomoći i preporukama profesorice za literaturu i moguće smjernice u pristupu liječenja.
Knjiga “The body keeps the score – Mind, brain and body in the transformation of trauma” koju je napisao psihijatar Bessel Van Der Kolk promijenila je moju percepciju gledanja na anksioznost i način na kojoj joj nadalje želim pristupiti. Kod mnogih su ljudi anksioznost i panični napadaji zapravo simptomi nerazriješenih traumatskih doživljaja, a ne dijagnoza sama po sebi. Drugim riječima, pristupimo li najprije razrješavanju traume, anksioznost i panični napadaji jenjavaju spontano.
Vrlo je važno običnim ljudima poput mene i tebe razjasniti što znači trauma i koje događaje možemo nazvati traumatičnim tako da ostavljaju trajne posljedice na mentalno zdravlje. Mnogi prvo pomisle na ratna stradavanja, brutalne fizičke napade, silovanja i prirodne katastrofe, što i jest slučaj. No, osim toga, svaki događaj koji je u nama izazvao bojazan za vlastitu sigurnost i život, a time i stresnu reakciju koja je preplavila naš cijeli organizam i s kojom se naš sustav u tom trenu nije mogao nositi, nije imao kapacitet da taj stres pročisti – ostaje u tijelu zabilježeno kao trauma. Doktor Gabor Mate vrlo odlučno govori o širini definicije traume opisujući ju kao svaki napad i narušavanje autentičnosti vlastitog bića. Svaki puta kada je bilo opasno biti ja – može biti traumatski događaj. U tom slučaju, nažalost, broj mogućih događaja koji bi potencijalno mogli biti trauma je beskonačan i nije ograničen samo na najgora ratna zbivanja i brutalno zlostavljanje.
Kada govorimo o traumi koja ostaje zapisana u tijelu i nerazriješena budi anksioznost i panične napadaje, jedan od učinkovitih pristupa je EMDR terapija. Nju i sama prakticiram uz certificiranu psihologinju gotovo godinu dana i planiram nastaviti jer mi pruža ogromne benefite na svim poljima u životu. EMDR terapija je vrlo učinkovita jer rješava problem u korijenu, a rezultati koji se iz seanse u seansu postižu, ostaju trajno pohranjeni.
Kao drugo rješenje svakako je tjelesno orijentirana praksa i self-care dnevna rutina. Prakse kao što su qigong, yoga, vježbe disanja, meditacija, vizualizacija, toplo – hladni tuš, šetnja, boravak u prirodi, pisanje dnevnika, čitanje kvalitetnog sadržaja, umjetnost, kvalitetan san i prehrana, održavanje zdravih socijalnih kontakata – sve ono što bi trebalo činiti svakodnevan život svakog čovjeka, ujedno je i put k ozdravljenju i oporavku od anksioznosti i traumatskih doživljaja.